Bosanska Krupa zimi ima onaj poseban mir koji se ne može objasniti, samo osjetiti. Kad se upale lampice, a hladan zrak natjera ljude da se zbiju jedni uz druge, grad uspori. Kao da zna da je ovo vrijeme za šetnju, za razgovor, za pogled preko mosta i tiho “dobro je”. Većina nas je kući. Čekamo praznike, veselje, čekamo otkucaje.
Klizalište na trgu tada postaje mali svijet za sebe. Samo djeca, smijeh, poneki pad i još glasniji aplauz. Roditelji stoje sa strane, piju tople napitke i gledaju kako im djeca rastu pred očima, kako se mala družba veseli svakom koraku, svakom padu, svakom novom ustajanju. Od njih učimo da je bitno ustati, a da su padovi sastavni dio rasta i vožnje. Odmah pokraj, prolazi vozić, šaren, veseo, pun nestrpljivih pogleda i uzbuđenja. I dok se djeca raduju vožnji, odrasli se na trenutak vrate u neka svoja davna decembra.
Mostovi svijetle tiho, nenametljivo, ali dovoljno da zastanete. Da pogledate Unu kako nosi odsjaj svjetala i kako i zimi ostaje svoja - mirna, lijepa, moćna. Una u Bosanskoj Krupi nikad ne spava, ona samo mijenja raspoloženje. Zimi priča sporije, ali dublje. I svaki put vas podsjeti zašto je ovaj grad više osjećaj nego lokacija.
Jelka stoji kao srce svega - mjesto susreta, fotografija, zagrljaja i onih malih želja koje niko ne govori naglas. Oko nje se okupljaju porodice, prijatelji, ljudi koji su se možda tek sreli, ali dijele isti trenutak. Praznično raspoloženje ne dolazi odjednom, nego iz tih šetnji, iz dječjih osmijeha i iz topline koja se osjeti i kad su ruke hladne.
Bosanska Krupa zimi ne pokušava biti velika ni glasna. Ona je iskrena. Grad u kojem se hoda polako, gleda pažljivije i pamti duže. Dovoljno je prošetati, preći mostove, zastati uz Unu, osmjehnuti se djeci na klizalištu i shvatiti da su najljepše zimske priče one koje se žive, tiho i zajedno.
