Svake godine, 21. maja, svijet obilježava Svjetski dan kulturne raznolikosti za dijalog i razvoj. Možda nam taj naziv zvuči birokratski, kao još jedan u nizu međunarodnih datuma. Ali kad malo zastanemo i pogledamo oko sebe – i u sebe – shvatimo da ovaj dan nosi poruku koja nam je svima važna, posebno nama u Bosni i Hercegovini.
Ovaj dan nas podsjeća da različitost nije problem koji treba riješiti, nego bogatstvo koje treba njegovati. Da kultura nije samo ono što gledamo u pozorištu ili muzeju, nego ono kako živimo, govorimo, slavimo, tugujemo. Kako kuhamo, kako vjerujemo, kako se pozdravljamo. I da jedni drugima možemo biti najveći resurs – ako se usudimo otvoriti oči, uši i srce.
Svjetski dan kulturne raznolikosti ustanovljen je 2002. godine, nakon što je UNESCO godinu ranije donio Univerzalnu deklaraciju o kulturnoj raznolikosti. Bio je to odgovor na sve veće tenzije u svijetu, na podjele, predrasude i strahove. Cilj? Promovisati dijalog između kultura kao temelj mira i održivog razvoja.
Zvuči veliko, i jeste. Ali nije nedostižno.
Ako postoji država u kojoj ovaj dan treba imati posebno mjesto, onda je to sigurno Bosna i Hercegovina. Naša zemlja je mikrosvijet raznolikosti. Na jednom mjestu susreću se istok i zapad, islam i kršćanstvo, osmanski i austrougarski tragovi, različiti jezici, običaji, tradicije.
Šetajući kroz Sarajevo, Mostar, Travnik, Banju Luku, Bihać ili moju Bosansku Krupu, naići ćete na džamije, crkve, sinagoge – često udaljene svega nekoliko koraka. I nije to samo simbolika, to je svakodnevica generacija koje su učile živjeti skupa. Nekad uspješno, nekad kroz bolne lekcije.
Na ovaj dan, cijeli svijet priča o kulturnoj raznolikosti, ali nama, ljudima iz malih zemalja i malih gradova, poruka treba biti još jača. Jer često zaboravimo da velike ideje ne žive samo u velikim državama. One se rađaju u svakom razgovoru, u svakom komšijskom pozdravu, u svakom djetetu koje uči da nije manje vrijedno zato što priča drugačije, jede drugačije, moli drugačije.
U Bosni i Hercegovini, raznolikost nije stvar izbora, ona je stvar identiteta. I ako je budemo čuvali, ne samo kao kulturnu relikviju, nego kao temelj razvoja, možda jednom zaista postanemo primjer kako se iz rana može roditi snaga.
Svjetski dan kulturne raznolikosti možda ne donosi velike naslovnice niti ogomne priče, ali donosi podsjetnik. Da ne moramo svi biti isti da bismo se poštovali. Da se bogatstvo ne mjeri samo u novcu, nego i u različitim glasovima, bojama, tradicijama koje nas okružuju.
I da je najveći razvoj koji jedno društvo može doživjeti onaj u kojem svi ljudi, bez obzira na svoje porijeklo, osjećaju da pripadaju!
