Tanja Umićević je ime koje nije lako zaboraviti, jer je kroz svoju karijeru, ne samo uspjesima na tatamiju, ostavila trag i u svojoj nesebičnoj fer plej igri i ljudskosti koju nosi sa sobom. Tanja je iz male Bosanske Krupe, radom i talentom, odricanjem i disciplinom, pronašla neke veće gradove, pozdravljala nas sa velikih svjetskih takmičenja i bila uzor i primjer sportašice, žene, sugrađanke!
Tanja još to jeste. Pitali smo je nekoliko pitanja, saznali čime se sada bavi, jer mi u Krateru raspršujemo dobre priče, a Tanja je uvijek odlična priča za ispričati, fantastična sagovornica za nahraniti dušu inspiracijom i naučiti nešto novo.
Krater: Možeš li nam reći nešto o svojim počecima u karateu? Kada ste počeli i šta vas je inspirisalo da se bavite time?
Tanja: Obzirom da smo mi generacija djece koja je svoje djetinjstvo nažalost dokazala u ratnom okruženju, sam taj izlazak iz tog vremena bio je sa ciljem da se svako dijete aktivira u sportskom ili umjetničkom društvu. Moj brat je prvi počeo da trenira karate pa sam ja, vjerovatno da budemo skupa, i sama krenula tim stopama.
Krater: Možete li opisati trenutak kada ste osvojili svoje najznačajnije karate prvenstvo? Koje su vam emocije i misli prolazile kroz glavu?
Tanja: Svaka medalja ima svoju priču, i vjerujte mi, ne mora biti svjetska medalja da bi predstavljala nešto veliko, iako i sama u svojoj kolekciji imam dvije takve, ipak ću reći da mi je duplo zlato sa Balkanskog prvenstva u srcu draže. Sam put osvajanja medalje je bio fenomenalan, dominirala sam kako u pojedinačnoj tako i u ekipnoj konkurenciji, bila je sam toliko dominantna, smirena, sve sam radila glavom i završila prvenstvo kao najuspješniji takmičar kojem niko nije uspio napraviti poen. Zato, baš to prvenstvo ima posebno mjesto u mojoj emociji, jer i sad dok pričamo o istom, osjetim tu sigurnost koju sam i tada osjećala.
Krater: Kakav je bio vaš trening pred velikim takmičenjima? Kako ste uskladili fizičku i psihičku pripremu?
Tanja: Vrijeme u kojem sam trenirala i spremala se za svako veliko takmičenje, potpuno je drugačije od vremena koje imamo i živimo sad. Mi smo nekako više to sve radili kroz emociju, slušali smo samo šta nam trener/selektor savjetuje, a baš taj trener nam je bio sve, i trener i podrška i roditelj i psiholog. Nekako smo u njemu sve imali, i vrlo smo bili uspješni kroz svoje sportske karijere. Jednostavno se sve odvijalo, kada imate jako takmičenje širite broj treninga na 2-3 u toku dana.
Krater: Ko su vam bili mentori ili uzori u svijetu karatea? Kako ste uticali na vaš trening i takmičarski način razmišljanja?
Tanja: Vidim da danas mladi takmičari puno stavljaju fokus na idole, a negdje svoj kapacitet ne koriste maksimalno. Puno rade na tome da budu kao “tamo neko”, dok sam ja uvijek gledala samo na sebe. Svoj rad sam uvijek pokušavala da poboljšam samo u okvirima svojih fizičkih i psihičkih mogućnosti.
Krater: Svako putovanje ima svoje izazove. Koje su bile neke od najtežih prepreka s kojima ste se susreli u svojoj karate karijeri i kako ste ih savladali?
Tanja: Mislim da će se mnogi složiti sa mnom da su povrede zapravo najteže prepreke koje nam se dese dok smo aktivni sportisti. Moja karijera je trajala skoro 20. godina i za taj period sam imala dvije uspješne operacije koljena. Oporavak nakon prve operacije bio je izuzetno težak i naporan. Više od godine dana sam provela van Tatamija ali zahvaljujući roditeljima, trenerima i mojim prijateljima uspjela sam prvo da se vratim na put slave a onda i završim putovanje zvanim sportom kao najljepši dio našeg djetinjstva i mladosti.
Krater: Osim šampiona, koji su još neki vrhunci ili dostignuća na koja ste posebno ponosni u svojoj karate karijeri?
Tanja: Teško je u ovom trenutku izdvojiti neke stvari, malo i nezahvalno jer sam zaista ponosna na svoju karijeru, koja je trajala toliko dugo, a opet nikad nisam dozvolila niti jedan loš momenat da je obilježi. Uvijek sam bila pažljiva na svaki svoj korak i postupak, gledala sam šta govorim, na koji način i kome se obraćam, jer znate kad vas život natjera da sa 14 godina krenete iz porodične kuće, sa jednim ruksakom na leđima, sami u bijeli svijet, onda se maksimalno trudite da sačuvate onaj odgoj i sve ono gdje su se naši roditelji za nas nesebično trudili i kroz godine čuvali.
Krater: Šta je dovelo do vaše odluke da se povučete iz takmičarskog karatea i kako ste prešli u druge aspekte svog života?
Tanja: Jednostavno sam osjetila da je dosta. Uvijek sam mislila da će mi karate biti najteže napustiti, a to sam učinila tako mirno i sa tolikom sigurnošću. I sad se vraćamo na priču o idolima, koje nisam imala, nego sam samo koristila svoj kapacitet. I kada sam shvatila da sam u tom periodu bila na vrhu, jedanaest titula državnog prvaka, svaka naredna bi bila samo broj. Svjesna svojih godina, već tada sam bila u radnom odnosu i puno sam vremena morala usmjeriti na životnu egzistenciju, a sve mi je to oduzimalo vrijeme da se posvetim karateu, a na kraju znam kako je teško zauzeti mjesto standardnog reprezentativca i onda sam samo rekla dosta . Nisam željela nikome stvarati prepreku da se razvija, jer sam i sama bila svjesna da ne mogu više dati svoj maksimum sporta koji zaslužuje.
Krater: Da li ste i danas uključeni u svijet karatea? Bilo kroz mentorstvo, mentorstvo ili druge uloge?
Tanja: Direktno kroz klub i savez nisam, ali opet sa druge strane kroz moj posao sam puno uključena u sport, a ne samo u karateu. Moj poziv da budem fizioterapeut je ciljano bio da i nakon aktivne sportske karijere budem kao bliska sa sportistima. Istina, to je ona grupa sportista koji dozivi povrede, one koje sam i sama dozivjela, ali sam sad sa druge strane i tačno znam šta se u njihovoj glavi nalazi, a isto tako znam šta moram da kažem na prvom susretu jer nekad ste u tim situacijama više psihologa nego fizioterapeut. Ali najvažnije od svega da zaista sve njih ispratimo sa osmijehom i nastavimo ih pratiti na njihovim sportskim terenima tamo gdje i zaslužuju da budu.
Krater: Kako je vaše iskustvo u karateu uticalo na vaš život van sporta? Postoje li određene lekcije koje i dalje odjekuju s vama?
Tanja: Zaista smatram da je pored roditelja i njihovog odgoja baš sport taj koji me formirao kao osobu koja sad djeluje na svim poljima u kojima sam aktivna. I sve što sam danas zahvaljuje sportu, istom režimu, čistoći i vrijednosti onoga što nam sport daje i čemu nas uči.
Krater: Šta biste savjetovali mladim sportistima koji žele da dostignu vrhunac u sportu koji su izabrali, posebno u karateu?
Tanja: Da budu svoji i da se nikad ne upoređuju sa drugima. Zaista smatram da svi imamo na ovoj planeti svoje mjesto za uspjeh samo treba iskreno da vjerujemo u isto. Na vrhu uvijek ima mjesta, ako se krene sa dna, rekao nam je to Merlin kroz svoju pjesmu.
Krater: Imate li neku omiljenu uspomenu ili trenutak iz karate karijere koji vam se ističe?
Tanja: Bila bih nezahvalna ako to ne bi bila baš nagrada za fair play, nagrada koja je definitivno ogledalo moje cjelokupne karijere, jer sam uvijek vodila da je sportski fair play i da tu nema mjesta drugim stvarima. Moja odluka da mlađa takmičarka dobije mjesto u reprezentaciji, tako što ću prekinuti svoju karijeru, a njoj omogućiti rast i razvoj karijere dobila je epilog samo dvije godine kasnije. Društvo je dobilo evropskog prvaka, a moja nagrada je napisala pravu sportsku priču. Zar to nije lepota sporta i života, definitivno da jeste.
Krater: Koji su vaši trenutni ciljevi ili aspiracije, bilo u karateu ili u drugim oblastima vašeg života?
Tanja: Moj svaki dan je nova prilika da pomognem svakoj kome je to moguće da li kroz moj posao, da li kroz spontani razgovor, ali kad se bavite humanim pozivom jednostavno svaki dan je u tom cilju.
Krater: Na koji način je vaše putovanje u karateu doprinijelo vašem ličnom rastu i razvoju?
Tanja: Danas sam ja veći sportista nego ikad i mislim da je to najbolji odgovor na ovo pitanje. Moj svaki dan, uključujući i vikend, počinje tako da ustajem u 5h, zatim doručak i u teretani sam već u 6h. Tek poslije toga mogu da počnu sve druge aktivnosti za taj dan. Pauzu ću napraviti samo ako sam bolesna ili sam na putu pa ne mogu da uradim trening. I zaista živim potpuno sretna i ispunjena svaki dan i trudim se da tu svoju pozitivnu enrgiju prenesem i na sve osobe koje me okružuju. U ordinaciji gdje radim važi za osobu koja drži atmosferu na najvećem nivou i zapravo smatram da je to baš zahvaljujući sportu koji je to napravio od nas.
Krater: Postoji li još nešto što biste željeli podijeliti o svom karate putovanju, ili neku poruku za mlade ljude, kolege sportiste ili karate zajednicu?
Pobjeda i poraz su dio igre, a vi uživajte u svojoj igri.
